Juliet loves the beat and the lust it commands
Drop the dagger and lather the blood on your hands, Romeo
ponedjeljak, 27.08.2012.
I totalno bez razmišljanja, bez brzih i znatiželjnih pogleda, ugledah to..
Ostala sam na mjestu, i promatrala..
Iz prve nisam ni obraćala pažnju toliko na to da trenutno i gledam nekog, ali
nakon nekoliko trenutaka opazih jedan jedini, i sasvim dovoljan pokret..
Koji me trgnuo iz mojeg tadašnjeg promatranja bez svrhe..
" Zar mi netko može biti toliko poznat, a gledano s druge strane, toliko nedokučivo stran?!?!"
Znala sam da poznajem tog dečka, jako dobro.
Ali još uvijek nisam bila sasvim sigurna u sebe da je to zaista on.
- " Tko je onaj koji hoda prema rasvjeti?" upitah brzopleto, nisam mogla dočekat da mi odgovori... sve se više udaljavao..
- " pa *****!" odgovorila mi je napetim tonom, kao da joj se nije svidjelo što sam ju to pitala..
Obuzdao me nemir..
Znači, to je on...
A već sam mislila da ću svaki njegov korak zauvijek pamtiti..
Sad mi je potrebno i ispitivati da bi zapravo i znala nešto o njemu...
A zauzvrat... samo me zagrlio, stisnuo oko sebe, šutio..
...šutio dok se ja nisam trgnula.. Zar zbilja netko može biti toliko dobar Bože?!?Pitam se to zbog toga što u njemu, ja svojih ličnosti ne mogu naći..Ne sličim mu, nimalo..
Bilo je to jedne večeri.. sasvim normalne.. bili smo svi zajedno na okupu, slavili, pjevali...Ja sam kao i inače sjedila na zidiću pušeći iz sebe zadnji dim cigarete..Sjeo je pored mene, i tiho mi šapne..
" Znaš koji je danas dan?"
Ja sam ga zbunjeno pogledala, i s znatiželjom upitala..
"Ne baš.. ma koji?"
Pogledao me onim zelenim očima, razočaranje mu je obuzelo čitavo lice..
Tiho će na to.." Razmisli još jednom, koji je danas datum.. "
Razmišljala sam ali od tolike znatiželje nisam mogla dugo.. htjela sam da mi kaže bez mojeg truda.. ali pravila sam se da razmišljam..
Prošlo je nekih dvije minute, i ponovih mu da stvarno nemam pojma i da mi oprosti na tome. Pomalo sam se počela osjećati napeta.. No on me odjednom uhvati za ruke i izusti " Njegov rođendan, da... 04.05. "
U tom trenutku se u meni probudio prevelik osjećaj krivnje.. osjećaj nesposobnosti.. Nisam mogla vjerovati što sam zaboravila.. Nisam reagirala kako se očekivalo od cure kojoj bivši dečko ima rođendan, a od njihovog prekida je prošlo godinu dana.... da... toliko dugo..
Naglo sam se ustala i počela sam glasno vikati, trčala sam unutra, prema ljudima, s nadom da je on možda negdje u blizini... Sinulo mi je također da je već kasno navečer i da me može biti sramota što sam do sada čekala..
Međutim njega nije bilo.. Polako sam se vraćala na svoje staro mjesto, gdje je sjedio on.. Zapitao me gdje sam otišla tako brzo.. Ali ja nisam ništa odgovorila, nisam imala snage za ničim, samo sam o tome razmišljala.. Odjednom kao pozvane, krenu mi suze... Vidio ih je.. plakala sam dosta kratko, govorio mi je da prestanem, molio me.. ali nisam ga slušala..
Ovaj datum sam čekala dugo.. jedva sam čekala da mu mogu čestitati, da ga mogu barem još jednom dodirnuti, pogledati ravno u oči bez straha..
Ali je preletio kao munja, nisam znala razlog svemu ovome..
Čemu takav nagli zaborav nekog tko ti je bio doslovce sve na svijetu?? Čemu???
Ostatak večeri je bilo pod kontrolom.. i dalje smo se zabavljali..
No kad smo krenuli prema gradu, čekala sam dvije prijateljice jer su zaboravile nešto iznutra.. čekala sam sama na stepenicama..
Nazvao me dečko, i nakon nekog vremena čekanja, došao je do mene..
Sjedili smo i pričali o tome što se desilo.. bila sam toliko potresena da nisam imala volje za ničim.. Bila sam ljuta na sebe, kao nikad prije..
Najednom počela sam plakat, derući se, kao da se u meni slama sve..
gušila sam se u suzama,
A zauzvrat... samo me zagrlio, stisnuo oko sebe, šutio,
moj dečko, on je bio uz mene i tješio me radi toga što plačem radi dečka kojeg sam prije imala.. to nikad nisam shvatila, mislim da i neću...
Jednostavno ljudi morate bit sretni ako nađete nekog kao njega..
Rijetki su, i zlatni... čuvajte ih.. vrjedniji su od svega na svijetu..
Još se dan danas divim tome.. njemu..
I shvatila sam razlog mog zaborava..
Previše lijepo mi je bilo uz njega, da sam zaboravila sve oko mene, bila sam toliko sretna da sam samo o tome razmišljala..
A to... to je bio još jedan razlog više da ga zavolim najviše..
Svaki dan se iznova zaljubljujem u njega, svaki dan ga gledam i ne vjerujem koga ja to imam pored sebe, i svaki dan razmišljam kako bi mi bilo bez njega... promijenio je mnogo toga u mom životu, i zahvalna sam mu na tome.. jer je jedini to uspio... uspio je da mi izbriše osobu iz glave za koju ne bih nikad rekla da ću ju zaboraviti.. za koju sam bila spremna plakati cijeli život... i vjerujte mi da rijetko kad pomislim na njega više..
I zato želim reći svima vama, nikad ne recite nikad..
Pa čak i u ljubavi...
Posle svega što sam prošla...Pitam se ponekada da li stvarno postoji srodna duša...?Ili je to samo bajka za naivne i romantične...?!Postoji u prijateljstvu...To znam...A u ljubavi?Postoji li?Postoji li taj neko ko nam u srce unosi mir,spokoj a u isto vrijeme dok ga gledamo milion leptirića nam se igra po stomaku...Postoji li ta izgubljena polovina naše duše,koju cijeli život tražimo...Pored koje osjećamo mir,spokoj..Pored koje se osjećamo živim?osobe poput mene obično kada vide da im je borba za nekog uzaludna,"isjeku"taj dijelić srca koji boli..Isplaču se i krenu dalje...Žive u sjenci,pored voljene osobe,vole pružaju ljubav,pažnju,potporu...I čekaju..Da drugi shvati njihove kvalitete,ljubav za ljubav uzvrati...Često se to ne desi..Često sve te tudje greške,koje smo skupljali kao vjeverice,pod tepihom lično nas udare u lice...Strahovito...Poput malja...
I ne ne plašim se ja ljubavi...A ni mnogi drugi ..Vjerujem u to...Koja kida..Ne plašim se vezanosti za nečiji miris...Osmjeh...Dodir ..Glas...
Mene je strah jedino ljudi...Onih nezahvalnih...Onih koji tudjim emocijama hrane uništen ego.....Plašim se da neću voljeti jako,snažno...Kao prošli put.....
Plašim se da neću prepoznati moju srodnu dušu...Da ću je zbog straha od loših ljudi svojim kukavičlukom povrijediti i izgubiti...
I zato...Tek da ponekada zaplačem i otopim led sa mog otvrdnulog srca....Čuvam kao najveće blago..Daleko od pogleda drugih....Sve uspjehe i poraze u malenoj kutijici mog slomljenog srca...Sve ono što sam činila...A nije mi bilo uzvraćeno...Mirise...Dodire ..Poglede...Zvuk osmjeha...Tek ponekada dama Samoća mi zajedno sa svojom prijateljicom Noći...Predloži da otvorim kutijicu...Izvadim sjećanja...Pomilujem ih...
A ona me po kozna koji put za srce ugrizu....I za trepavice zaljepe po neku suzu...Tek eto da ne zaboravim voliti....Da ne zaboravim čovjek bit
"Mislim da neću. Ni tražiti. Kako sam tebe voljela, ne voli se jednom u životu... Tako se voli jednom u hiljadu života. Bila bih malo sebična da očekujem da mi se to desi još jednom u preostalih desetak, petnaest godina ovog života."
S tobom nema usporedbe.. bit će ih puno, i možda će bit ljepši, pametniji...
odgovorniji.. ali kad ih bolje pogledaš.. oni neće biti ti..
neće imati taj pogled.. taj smiješak..
neće imati ono nešto, zbog čega ne bih spavala noćima..
Voljela bih znati što ima u tebi tako posebno..
što me je tako očaralo..
ali kad razmislim, možda je to samo vrijeme provedeno s tobom..
možda je sva sreća s tobom bila samo jedno savršenstvo..
koje je vrlo kratko trajalo, a pustilo toliko toga iza sebe..
iza mene...
nas..
- Prijatelju vidiš li onu djevojku tamo,ona što se smije?
- Da,vidim je prijatelju.
- E, ta cura me voljela, mnogo.. ma malo je to za reći..
... A nikad to nisam cijenio ona je uvijek bila tu za mene,pomagala mi je. Voljela me je godinama,bio sam zaljubljen mnogo ali ne u nju,i to mi je pomagala da budem sretan ali ne sa njom ...
Bila je jedinstvena,tako dobra, lijepa prijatelju,lijepa. Prije nego me zavoljela,poznavao sam je drugačije,bila je vedra osoba,imala je osmijeh onako kad znaš da je sretna u životu. Da, i bila je,dok me nije zavoljela,promijenila se vidi se to na njoj,svi su govorili. Govorila je kako nije istina,vidite ljudi smije se,ali nije to taj osmijeh kao nekada koji je imala. Uništio sam je,nisam to htio,zavoljela me je,jako,jako. Prijatelju volio bih da vratim vrijeme da opet pokušam sa njom ...
Eh.. vidiš prijatelju,otišla je sada od mene,nema je, mislio sam da će biti sa mnom kao prije,ali druže nije mogla,nije imala snage više da izdrži to,to.. Tražio sam je,tražio ... ali uzalud. Rekoše mi njene prijateljice,otišla je...nije imala snage,promijenio si je. Rekla je da si ti osoba koja je nju naučila kako žensko srce može zavoljeti i zaboljeti. Čuo sam to,i otišao,uništio sam njen život,a znam da sam s njom mogao biti sretan ...
Prijatelju.. vidiš,to je to. Sada se ona smije,ali ja znam da nije sretna ...
..."znate.. vrlo je komplicirano.. ne znam kako da vam to kažem, ali moram od negdje početi.. "
- vrlo glup početak rečenice za razgovor s osobom koja nestrpljivo čeka odgovor na jedno pitanje, na koje je toliko teško odgovoriti..
jednostavno je težak jer čovjek nije rođen da bi nekome slomio svaku nadu koju ima u sebi.. nije sposoban da uradi tako nešto.. i ne može izdržati taj jadan osjećaj u sebi.. zbog kojeg se osjeća tako glupo.. a s druge strane tako sretno da nije u takvoj situaciji.
razmišlja kako će tim ljudima bit, i kakvo će oni mišljenje imati o tebi... međutim.. neće nikakvo mišljenje imati o tebi..
neće vas ni primijetiti da stojite pored njega..
toliko će ga to ubijati u sebi.. neće vidjet ni prostor u kojem se nalazi..
a kad uvečer sklopi napokon oči.. nadati će se iz sveg srca da je to samo san. i kad se probudi prvo što će napraviti jest pogledati u njegovu sobu i pokušavati da ga negdje vidi, iako baš nikoga nema.. ali ona će ga vidjeti..negdje u dubini svega..
eno ga..
tamo je!
i isti je.. ništa se nije promijenio..
samo je meni promijenio dio života..
i ne vidim više ništa..
I znala sam da će me netko prije ili poslije... zapitati to..
"Ponekad ti fali, jeli tako? "
izustio je.
pogledah u sjenu lišća koja je pomalo nestajala s običnog bijelog zida.
zatim se zagledah u nešto novije..
pomislih kako neću nikad moći odgovoriti na takvo pitanje..
ali onda baš kad dođe čas...
razmišljala sam.. dugo.. vrlo dugo..
čak pomislih da je i zaboravio na pitanje.. i prešao na drugu temu..
međutim..odlučim se i kažem...
...
"ne znam"...
jedno jednostavno ne znam.. je odgovor na sve..
jer u nekim trenucima se nalazim u nekom čudnom.. zapuštenom toku..
kada mi se čini da me nitko ne može razumjeti kao što može on..
da me nitko ne može usrećiti kao on.. baš tada..
kada mi se sve sruši.. zbog gluposti.. ili pak zbog neke malo jače situacije.
e baš tada.. se osjećam kao da mi nešto iznutra fali..
dio mene kao da je izgubilo svoje značenje... svoje ja..
i kada bi on bio pored mene.. sve bih se vratilo na svoje..
barem u mojim očima..
barem bi ta crna slika dobila neku svjetlu nijansu..
od koje bi uspjela krenut dalje.. prema ne značajnim putem
ali u drugim trenucima se osjećam vrlo sigurno dok me ne zahvati nešto..
sličnom onome napisano gore..
pomislim da mi je konačno život počeo bit bolji...
da nisam više kao obični ovisnik..
da se ona vedra strana ipak probudila..
i mislim da je jedno " ne znam" dovoljan odgovor..
zbog toga što se čovjek ne može odlučiti sam na to dali
u njemu postoje još bilo kakvi osjećaji ili ipak ne.
oni sami dolaze i odlaze..
i to im je najveća mana..
ne znaš kad će te točno zahvatiti onaj obeshrabrujući osjećaj gorčine
u grlu.. i pomisao na to da se jednostavno nemaš zbog koga buditi
svakom budućem jutru.. i da će to tako i ostati do daljnjega ..
i na kraju.. slijedi još jedna rečenica koja me bacila do kraja u razmišljanje bez ikakve svrhe, ali puno uspomena ..
" priznaj, ponekad.. "
a ja ću na to... "bila bi puno sretnija nego što već nekako jesam, da mi
fali samo ponekad.. "
On je kao svi drugi.
On je prevarant.
On nema stida.
On laže.
Savršeno.
On me znao iz tužne pretvoriti u sretnu.
I obrnuto.
On može voljeti.
Samo to ne pokazuje često.
On zna popraviti sve sto je napravio jednim poljupcem.
On me zna učiniti slabom.
Ali nikad to ne bih na glas priznala.
On je ponekad romantičan.
Lud.
I neozbiljan.
Uvijek.
On može biti grub i nježan u istom trenu.
On je uporan.
On je dečko zbog kojeg možete pustiti suzu.
Ali on nije vrijedan toga.
Njemu je lako popustiti.
Njega ne treba voleti.
Jer to košta.
Samo ja to nisam znala.
Baš ja.
Njega je teško lagati.
Odmah zna lažem li, ili ne.
Njemu je lako povjerovati.
Njega je lako iznervirati.
On je najslađi kad se naljuti.
On će se ponekad pretvarati da vam vejruje.
Ali nije tako.
Njemu je lako oprostiti .
Njemu sam negdje u dubini duše već oprostila sve one neprospavane noći. Sve isplakane suze.
Njega ne mogu mrziti.
S njim je svaki trenutak predivan.
Ali s njim sve kratko traje.
S njim je sve kratko trajalo .
On neće uraditi nešto što ne želi.
On je jako tvrdoglav.
Njega nije briga šta drugi misle.
Njega ne dira tuđa bol.
Ni tuđe suze.
Njega tražim u drugima.
Ali niko nema osmijeh kao on.
Ni taj sjaj u očima.
Pogled.
Nijedan ne može zamijeniti taj glas.
On nije osoba koju je lako zaboraviti.
On nije osoba koju možete voljeti kratko vrijeme.
On dobije ono što želi.
Često.
On nije naivan.
I nije savršen.
Daleko od toga.
On vam može srušiti sve u jednom trenu.
Njega ne želim vise nikada vidjeti.
Jer bih mu najrađe pala u zagrljaj.
A ne smijem.
Za njega prijateljice kažu da je kreten.
Da nije vrijedan svega toga.
On ne zaslužuje.
I da je loš.
I je.
Za mene kažu da ih ne slušam.
I da, sad je prekasno da shvatim.
Jer ipak.
Još uvijek se budim misleći na njega, još uvijek u nekim trenutcima mogu da zaplačem, sjetivši se tih dana..
Sjetivši se te sreće koju sam imala.. a nisam znala za to.
Mislila sam da je sve to prolazno, i da će proć,
ali nisam znala da jedino što me držalo sretnom i jedino zbog čega sam jutru otvarala oči, jest bio on.. Prva i zadnja pomisao.
Uvijek ću potajno misliti na njega, i uvijek će on biti prepreka za sreću..
Svaka nova laž, nekog novog voljenog .. bit će pokrivena njegovom slikom.
Portretom, koji će mi uvijek misli premjestiti na neko drugo vrijeme, drugo mjesto, dok pomislim da sam jednom davno bila sretna.. i da još uvijek postoji netko koga volim više od bilo koga.
I onda.. prestanem mislit..
i počinjem s pitanjima..
šta bi bilo kad bi se ja i on našli u nekom drugom svijetu, jedan pored drugog, totalno ne dodirujući se dušom, s nikakvim poznanstvima.. totalno zaboravljeni jedan na drugog..
vrlo glupo pitanje, ali...
vjerojatno bi se opet zaljubili..
opet voljeli,
kao nekada....
<3
Dobro dosla tugo gdje si bila ti do sad
reci mi sta ima novog i ja bi volio znat
ko ju grli, ko ju ljubi, s kime sada sretna je
dal se sijeti, dal me zeli ili za nju nema me
ko sto vidis ja spremam se. odlazim od tebe
i od nje, i od sebe. pa sve nek se sjebe
oprosti sto psujem al sudbina je ukleta
meni fali ona e da bar me cuje sad
pa reci tugo di je, s kim je, kako je
pa reci cije srce ima sad kad moje puklo
ko staklo je. i ne trebam zavoje, pusti nek iskrvarim
reci samo zasto me svaki puta udaris
vratis slike, uspomene, sto me bole pa me slome,
pamtim ju ko lijepo bice uzmem pice pa mi bolje.
kazu ljudi treba volje, a ja kazem prekasno je
kazu ljudi bice bolje, a ja gazim prema dolje
volje za bolje nemam, ona za mene ne zna
i svaka moja pjesma prati je ko sjena
i ponovno sam bijesan, pisem pjesme, repam
i ne ja nisam sretan, ovo je lazan smijesak
pusti me, odlazi, vrati je, odlazim
gazis me, porazi postali ko koraci
sto vode me gdje prolazi ona sa srecom
a ja i ti tugo ovdje smo di jesmo..
daj jos jednu...
Alo, alo konobar.. ovaj, daj jos jednu buraz, ono..
molim te daj jos jednu idem doma, neda mi se vise
o ovim ljubavnim temama. ajd, ajde, ZIVELI!
sad kad vise nema te, gledam ulicama straha
sad kad vise nema te, svaka minuta postala je tvoja
sjetim se onih vremena, onda kada bila samo tvoja.
Uvijek ce on biti tu.
Pored svih koji dodju i prodju,on ce i dalje biti tu.
Iako to mozda ne zasluzuje,
iako mozda nemas bas nikakvog razloga da ga pamtis,
i da ga volis tako dugo i toliko puno,on je i dalje tu.
Kad te neka nova ljubav razocara,uvece legnes u krevet,
i listas njegove stare poruke,gledas njegove slike,
i vracas film na to vrijeme kad ste bili zajedno..
Nebitno,da li je to bila jedna noc,jedna nedjelja,
jedan mjesec ili jedna godina,toliko te stvari veze za njega.
Toliko uspomena se vrati pri samom spomenu njegovog imena.
Procitas poruku i nasmijes se,
a onda u sljedececoj sekundi zaplaces,jer znas da je to proslo,
i da se nece vise nikad vratiti.
Govore ti da zasluzujes boljeg,da on nije za tebe,ali nee..
on je u tvom srcu prvi ,najljepsi i najbolji.
Uvijek iznad svih ostalih.
Svaki njegov postupak je opravdan,
preko svake njegove greske se prelazii.
I mozda ces biti sa jos stotinu momaka poslje njega,
ali uvijek,uvijeek ces se na kraju dana sjetiti njega.
I uvijek,ali uvijek ces mastati o tome,kako bi bilo da ste nastavili,
da su vam pruzili jos jednu sansu.
Al nema vas.
Taman kad pomislis da te je sve proslo.on se ponovo vratiii,
on je uvijek tu,ono osnovno,smisao svega. e
Jednom kad usne nebudu htjele,u strancu utjehu traziti,suze će srcu šapnuti da je pogrješilo,jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo..
utorak, 10.05.2011.
Da, bila sam ljubomorna..
kad te drzala za ruku, sasvim njezno i zaljubljeno..
jer tada, bas tada drzala je cijeli svijet u jednoj jedinoj ruci,
sasvim nezahvalno i nepoznato..
Postoji ta jedna osoba… Koju si nekad mnogo volio, a sada mislis da je ne volis.. Osoba koja je na tronu tvog srca i koje ces se uvjek sjetiti kad krenes dalje u nove zivotne pohode… Osoba, kojoj udes na profil da vidis sta ima novo bar jednom dnevno, i onda vidis neku vasu pjesmu i nasmjesis se, ili vidis nesto sto ne zelis vidjeti i cijeli dan ti propadne… Osoba, koju kad vidis osjetis leptirice u stomaku poslje ko zna koliko vremena.. I onda kazes da je ne volis jos uvijek, tako i mislis, ali srce zna istinu..
Covjek treba da se odrekne svega sto bi mogao da zavoli,jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi da je neizgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja zbog moguceg zaljenja. Misao je surovo beznadezna.Ne mozemo unistiti sve sto volimo jer uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi....
Znaš ono kad čekaš cijeli dan da ti on pošalje poruku na fejsu,ali to se ipak ne desi ? Pa cijelu noć plačeš. Onda zaspeš pa ga sanjaš. Kad ste vani, a on se pretvara da ne postojiš. Kao da si zrak,koji on ne udiše. Jedan pogled, a ti odmah pomisliš da te voli i da će sve biti kao prije.Kad se prije nego što izađeš pomoliš da te bar jednom pogleda,da bar jednom duže popričate.Ali to se na kraju ipak ne desi ? :/
It's amazing that i still love you. After all the thing that we've been trough. After all the nights i spent crying, i still do.
U can hurt me with the truth, but don't comfort me with your lies.
I hate these tears in my eyes, I hate myself for the way I feel about you every time, I´m sick of wishing he was around me every day, every night, it´s way too much, I hate love. e
Danas sam bas razmisljala..
razmisljala sam o tome kako cemo se mi ovog svega moci sjecati
kad budemo imali svoje godine..
sjecat cemo sve svega ovoga kao sto se sjecamo sta smo sanjali nocu..
jedva..
izblijedit ce ovi trenutci sto sad gledamo..
te osobe..
vise nam nece biti iste..
vise ih necemo gledat u istom smislu..
necemo vise s njima tako blisko razgovarati..
vec puni sumnje i znatizelje da pokusamo razumijeti
kako im je sada.. zar su i dalje sretni kao tada!?!
i.. zar me jos uvijek poznate?
zar se jos uvijek sjecate kad smo setali ulicama koje su nam se cinile pune zivota.. pune slobode i ljudi koji te pogledaju nadajuci se da ces ih pozdraviti
ali ono samo prodes pored njih...
misleci svakakve stvari dok ih gledas s leda..
postat cemo prolaznici koji su nekad djelili mjesto u klupi..
nekad su svoje najsretnije trenutke zivota proveli zajedno..
a sad jedva da se prepoznaju..
to je tako zalosno a istinito... i koliko god htijeli da se to promjeni
to ce uvijek ostati tako..
uvijek ce sve nakon toliko vremena izblijedjeti..
kao kada se dugo ne cisti neka polica.. ona ce imati jako velik sloj prasine..
i bit ce gadno to pocistiti.. ali kad to jednom napravis.. zablista i sjetis
se kako je bila lijepa prije..
tako cemo se moci sjetiti kako je prije bilo sve savrseno..
moci cemo se sjetiti trenutaka za koje smo mislili da necemo nikada zaboraviti, a nazalost jesmo..
osjetiti tu toplinu koja nas je obuzela, davno, godinama prije..
i opet ispocetka .. zatvoris oci.. i zamislis..
zivis taj trenutak.. svaki dodir, zvuk, miris...
nakon nekog vremena otvoris oci od tolikog uzbudenja i tolike srece..
shvatis...
da se to desilo jednom i nikad vise..
jednom i nikada vise ..
a sve sto ostaje je... sjecanje.. asocijacija na nesto toliko stvarno..
ali u istom trenutku tako nestvarno za nase oci..
jeste li ikada nabrojali neke trenutke koje ste pozalili?
ima ih bezbroj zar ne?..
eh da.
al barem jedan na kojeg nikada necete prestat misliti..
nikada necete prestat zaliti..
prestat se nadat da ce ti se jos jednom pruziti takva prilika..
This time, this place, missused, mistakes, too long, too late,
Who was I to make you wait??!!...
..zar jebeno mozete zamisliti da mene ovo nista ne dira?
omfg. ni ja sama nemogu..
razmisljala sam o tome puno puta i zamisljala kako cu biti
totalno slomljenaa.. ali suprotno je..
nakon toliko vremena.. ja sam sretna. kao da je trajalo
samo par dana..
kao da se ponovo rodis.. i volis kao da te nitko nikad
nije razocarao, i dalje se nadas i veselis..
ali naravno drugoj osobi..
padas na iste zamke.. u tebi su oni isti
osjecaji kao 10 puta prije ovog.
ali svejedno ih volis i radujes im se.. kao da ih nikad
nisi osjetila..
fascinantno *_*
Dali je potrebno da ih lijem život cijeli,
dali da patim ili da se borim?
Ne znam, više ništa ne znam
i ne poznajem nikoga jer ne poznajem tebe.
Srušio si mi sve,
uništio život, a sada...
Sada moliš za oprost,
kažeš da se kaješ i da me voliš,
ne vjerujem ti, jer ti nisi davno vjerovao meni?
Nisi vjerovao u moje riječi, nego si njima dopustio
da rastave ono što smo još imali.
Ljubavi nam nije falilo,
ali poštovanja je i zato...
Možda je ipak bolje da te nema,
da više nisi u životu mom.
Ne mogu ti oprostiti,
ali ne zato što ne želim,
nego zato što ni ti meni oprostio nisi a nisam lagala.
Nije lako voljeti tebe,
a ne imati te,
nije lako kada znam da je nekoć bilo lijepo,
a sada,
samo patnja i bol.
Kako da zaboravim na sve,
kako da krenem od početka,
kada ni svršetak još nije došo,
nismo odlučili što ćemo,
tj. ti nisi odlučio.
Nemoj me mučiti,
pusti me da živim dalje sretna,
a ne u tuzi i plaću za tobom...
hm..da pocnem...
..cudno..
kako u nekim trenutcima kad se od tebe trazi istina..
nemozes da ju kazes...
i ispada da ju neznas...ili da je nema..
ali zapravo nije da ju neznam nego
htijela bih ju rade ne poznat...ne imat...
..voljela bih ju nekom moci izdat...
izbrbljat..ali ne...
bolje ne...
nitko ju nebi ni htio cut...
cak ni ja...
ali svaki dan ju slusam u sebi..
kao da imam resetke...
nemoze otic.........jednostavno nestat...
...jer tesko je rec..
nakon toliko opravdanja...
da sam te cijelo ovo vrijeme volila...
nitko nebi vjerovao....
pa cak ni ti...
banalno...zar ne?..
eh...znam....i meni...
zato sutim..
nezelim da se stvore tuda misljenja...
kritike..
me nisu nikad ovako mucile..
ali za ovo vjeruj mi..Da...
previse mi je do tebe stalo...
i znam da...ti to neznas...i da neces ni znat..
do sad to nisam mogla dokazat...
izgubljeno vrijeme...
i probavala sam taj osjecaj
pronac negdije drugdije...
no vidi se... nije islo...
nije da mi se nije svidjelo..
ali osjecala sam prazninu...
praznina koja je kroz vrijeme
normalno ishlapljivala po malo..
jer nada se gubila iz dana u dan...
da cu te moc jednom ponovo imat tu..
i vec sam te uspijela nekako sakrit
od mojih misli...od mojih snova..
ignorirala sve tvoje pokrete..
trebala sam...
morala....
sama sebe varala...
sama sebi masku odabirala..
sama sebi sudbinu gradila...
kakvu nisam zeljela..
ali morala....
trebala....
i na kraju..neznam kako....kazem samo:
"nikad ne reci nikad."....
i sad..
tu si...bas kraj mene...
kao nikad...i znam da me neces pustiti...
i da..sretna sam vise nego itko...
to nije moguce opisati...
pa cete vjerojatno mislit da je to ona
bezazlena sreca koju se sretne svaki dan..
ali ne...
nije........
ovo je nesto drugo...
i moj jedini komentari na ovo su...
volim te...volim te...volim te...volim te..volim te...
i.. Volim te...
mogla bih tako danima...
ali stat cu ovdije..
da imate malo pauze citanja..
jer ipak..koga briga za ovo osim mene i tebe..:)
i necu ni pomisljat...
dan kad se necemo vise znat...
dan kad cemo se jednostavno pustiti
da svatko ide svojim putem...
postat cemo dva neznanca...
postat cemo dva daleka sjecanja..
koja su pronasla svoj kraj...
.hvala, stvarno hvala...
nisam znala da ce do ovoga doci..
.i na kraju bas kad sam mislila da su u pravu..
bas kad sam mislila da nema vise problema..
skuzim..
i uostalom zasto da vjerujem kada
sam sad sama skuzila tko je tu kad ga
zaista trebam..i koliko god meni netko lose
pricao o tome.. ja nemogu to zaboraviti ovako..
ko nista..
.i odjenom ga ugledah..
bas on.. koji je bio kao kriv za sve.
srce mi se stisnulo..
jer ipak meni jos nije nista napravio..
.pogleda me... a meni nesto unutra nije dalo da mu uzvratim..
ali jesam .
ali nekuzim..nakon svega.. sto sam mu napravila..
on je jedini koji je imao volje pozdraviti me..
njega je i dalje bilo briga da me pita sta mi je , sta mi se desilo .
njega je i dalje mucilo to pitanje.
jednostavno mi je toliko doslo zao..
toliko mi je postalo krivo..
da te suze.. te suze imale su razlog.
..tada zeljela sam da mogu to nekom sve ispricati..
da mogu nekom sve reci.. ali jednostavno nisam
mogla nac nikog..koji bi me razumio
jer ipak on je kriv za sve i nitko nije dobar s njim.
.nisam mogla da dugo stojim tamo.
.nisam mogla da jos zadugo ostanem i gledam.
.otisla sam dalje..koliko mi god bilo tesko
ali sam isla.
htijela sam da mu jos kazem nesto..
kao sto smo prije znali..
kao sto smo znali da se smijemo...pricamo..
...
samo zamislite da cujete te tihe dostojanstvene rijeci
iz usana voljene osobe.
zamislite da vam bas ta osoba mora reci.
.Zbogom.
samo ta rijec..ta tako kratka i jasna rijec..
..ali ta jedna rijec..boli vise od bilo koje druge.
zamislite da nakon toliko vremena sa tom osobom.
odjednom se toliko vrijeme pretvorilo samo u sjecanje.
ako cete se uopce sjecati.
.mozda cete misliti da to nije nikad ni postojalo.
jer toliko ce to izbijeljeti da cete mozda povjerovati
u snove..i reci da ste to samo sanjale..
ali necete skuziti..da iako ste to mozda jednom
sanjale..to se bilo pretvorilo u stvarnost..
zivit od iluzija.
ahh..to je tako cudno..
to je tako tesko prihvatit..
prihvatit tu istinu..da jednostavno tu osobu morate
zaboraviti i tocka.
kada netko uopce i pomisli na sve proslo
dode mu da zaplace onako kako nikad nije..
i kad samo pomisli da u vezi toga nemoze
napraviti nista..nemoze reagirati..
nemoze pocet od nule..
da nemoze nikako popraviti nista.
dodemu jos veci žamoru u srcu..
misli da je beskoristan..
pocinje da govori sam sebi da nema
nikakve koristi sutiti ..ali nemoze drugcije.
jednostavno to je tako. "i ovo ti je zadnji put da me vidis"...
....
jednostavno se izgubis..
neznas vise sta ces da prvo kazes..
prije nego se to ostvari..
ahh..
..nitko ti nemoze pomoc.da se boris..
da smognes snage da uspijes reci da je sve
Ok...
..pocinjem si stvarati probleme..
sta ce biti poslije ako netko..ovo ono..??..!!!
...neznam zasto... jednostavno svaki put kad razmislim
o tome sta ce biti poslije samnom ili s onima oko mene..
dode mi muka...
..mozda je stvar u tome sto nezelim da to uopce i bude..
taj sutra.
zelim ziviti danas.. i ne misliti na poslije.
ali jednostavno nemogu.
..svaki put kad se sjetim koliko sam sretna
i koliko je sve ovo lijepo..
dode mi pomisao da mozda
vise nikad nece bit tako.
i onda mi vise nista nije dobro.
...ali skuzila sam da je bolje ne misliti na sutra
vec na sad...
...na ono sto se sada desava i ne misliti na
posljedice.
Zeljela bih jos moci govoriti kako je zivjet lagano.
zeljela bih da jos uvijek mogu razmisljati o tome
da se odrasli ne igraju.
...htijela bih sve to bar jos jedanput isprobat...
.. htijela bih da barem jos jednom mogu zaplakati
kad mi netko ukrade lutku..onako kao da su mi to
jedini tuzni trenutci.
da mogu zaplakati kad sam gladna..
...jednostavno nedostaju mi oni trenutci kad sam
se mogla smijati bez da znam cemu se smijem.
ali toga vise nema...
..ovo je mozda zvucalo besmisleno...
ali sta se moze..
...
Vani Pada snijeg...
ajme tako sam sretna...
lijepo je probudit se i pogledat kroz
prozor i vidjeti da padaju te bijele sitne
pahuljice.
...oviH dana se
desiLo dosta stvari..:S
neznam sta da radim..
istovremeno sam i sretna i sjebana.
mislim da bi neki ljudi shvatili da zivot neide
tako kako oni postupaju bilo bi bolje.
jedino sto cu reci je da mi je zao sto mislis da ti vjerujem..
zao mi je sto mislis da cu ti ikad vise vjerovati.
...znam da...ti si toliko glup da mislis da sam ja glupa.
al ja imam pravo..
prevario si se. i to na veliko..
iskreno nije me briga za sve ovo. nije me briga za to.
jednostavno ne treba mi da trosim vrijeme razmisljujuci na tebe.
mislila sam da si drugciji. da si poseban. zajebala sam se.
isti si gad ko svaki. isti ko da ste svi kopije..
necu razbijat glavu zbog toga..ne pada mi na pamet.
opametila sam se.
iskreno nije me briga. odlucio si.
Jednostavno nemam vise snage trpit takve ljude.
mogao si mi odmah reci.. ali dobro sad je prekasno.
samo sto jedino ne kuzim kako neke osobe imaju uopce
hrabrosti napraviti nesto slicno.
ne ulazi mi u glavu.
mozda cu to nekad shvatiti.. mozda..
...sve u svemu sve je Ok..
...skola..drustvo...ljubav...
ajme sretna sam.
jer imam prijatelje koji su mi pomogli da shvatim
da plakanje nije potrebno.da tuga nije dobrodosla..
proslost treba pustit da gnjili sa strane...
jer ipak proslost je proslost. ;)
.zivi danas, umri sutra. xD
..primjetila sam ko mi je prijatelj.
kome je stalo do mene. prije sam ih trazila na razna mjesta.
na kriva mjesta. trenutno nebi se zamjenila sa nikim na svijetu...
nezelim propustiti vise ni jedan trenutak s njima.
da se barem moze zaustaviti vrijeme. da sve stane.
da jedan trenutak traje cijelu vjecnost. bila bi najsretnija osoba.
ne govorim da trenutno nisam.
jednostavno svaki vas grijeh ja podnijet cu sa smjeskom.
svaki put kad vas netko iznevjeri ja znat cu kako se osjecate.
znat cu kakvu bol nosite u sebi. i moci cu vas utjesit .
kad budete sretni ja cu se smijat s vama kao da je smijeh
jedino sto osjecamo.
HvaLa.
Vani paDa kiŠa..
Mrzim to..
kaze se da kad pada kisa oblaci placu..
hmm.. ja bi da PRESTANE :S...
sto li je toliko tuzno.? ponekad se pitam.
...Covjek treba da se odrekne
svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak
i razocarenje neizbezni.
Moramo se odreci ljubavi da je neizgubimo.
Moramo unistiti svoju ljubav da je ne uniste drugi.
Moramo se odreci svakog vezivanja zbog moguceg zaljenja.
Misao je surovo beznadezna.Ne mozemo unistiti sve sto
volimo jer uvjek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi....
Ako me volis,
ne daj da gazim stazama tuge,
ne daj da me grle tudje ruke!
Jer bez tebe sam ko nebo bez zvijezda,
ko nebo bez duge,
zato ne daj da me tudje usne ljube......
Oprezni ljudi koji na sve misle,
koji sve predviđaju,
stalno upadaju u klopke, jer računati na poteškoće,
znači stvarati ih.
Trebamo pokušati točno reći ono što govorimo,
ne očekujući da naši prijatelji pogađaju značenje naših riječi.
Umjesto čitanja misli svojih prijatelja,
trebamo provjeriti jesmo li ih pravilno shvatili.
Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slaže i
na sve klima glavom,
jer to isto može moja sjena uraditi još mnogo bolje. ...
Među prijateljima treba voljeti
ne samo one koje žaloste vaše nesrće,
nego i one koje nam ne zavide na sreći.
Sudbina nam daje roditelje,prijatelje biramo sami....
Prijateljstvo je tanka žica prekinuti se može lako,
sastaviti se opet daje ali čvor ostaje...
Mnogi ljudi će ti prolaziti kroz život,
ali samo pravi prijatelji će te voljeti i ostaviti trag u srcu..
Kada si sretan i kada poželiš,
s nekim tu svoju sreću da dijeliš,
znaj da me imaš i da sam tu,
da se veselim svakom tvom dobru.
Kada se osjećaš sam, usamljen,
kad ti je prijatelj samo tvoja sjena,
znaj da me imaš i da sam tu,
samo me pozovi i ja doći ću.
Kada ti suze umivaju lice
i kada nema tko suze da obriše,
znaj da me imaš i da sam tu,
suze ću ti brisat svojom ljubavlju.
Kada se nađeš na raskrižju puta,
i kada se bojiš da ti noga luta,
znaj da me imaš i da sam tu,
da zajedno nađemo stazu ispravnu.
Kada poželiš da voljen si vječno,
i da u ljubavi živiš vječno i sretno,
znaj da me imaš i da sam tu,
tebi dat ću srce, dušu, ljubav svu
..........volim te.....
Ako se nekad zapitaš koliko te wolim, ja cu ti reci:
"kao golub swoju suzu"...ti ceš se zapitati zašto tako malo,
neznajuci da golub kad zaplace, on umire...
Hi....
Svi koji pišu u boxevima što vole, pišu da ne vole laži. Kao i ja... no malo sam razmislila..
Ali, stvarno, što bismo mi bez laži?
Ima tih situacija u kojima sami sebi lažemo.
Na primjer, vjerujem da si svi ponekada lažemo da smo dobro,
da ćemo nešto preboljeti, iako znamo da nećemo.
Ali, moramo, jer se tako osjećamo puno bolje i
na kraju tako nam je ipak lakše da za pravo prebolimo to.
Onda i drugim ljudima govorimo tu istu laž…
dok ne postane istina.
Lažemo i kada se pokušavamo nekome svidjeti,
pa samo dodamo još neke stvarčice kako bi cijela stvar ispala bolja.
Onda su te laži jako pozitivne, zar ne?
Ja možda na kraju te iste osobe
postanu jako važne u našem životu, i to samo zato
jer smo rekli da smo kao klinci imali band i to vrlo uspješan,
ili da smo trenirali padobranstvo. To je jako zanimljivo,
zar ne? Iako nije istina, ali tko će znati…
A i ne možemo najboljim prijateljima uvijek reći što mislimo.
Kako ćemo im reći da je ono na što su potrošili
cijeli džeparac čisto sranje i nema nikakvu svrhu.
I kako ćemo ih utješiti kada znamo da
i te kako imaju razloga za plakanje.
Pa moramo im nešto reći. I opet, tu nam pomažu laži,
i to uspješno .
(…jedno sotonističko pravilo- cilj opravdava sredstvo…)
Na kraju uvijek se izvlačimo lažima. Onim istim.
Bus mi je pobjegao, bila sam u bolnici…
Barem nećemo odgovarati…
Hvala Bogu što nam je dao laži, iako su grijeh.
No Htijela bih vam samo reci...da to i nije tako lose...
no ima nesto sto nebismo trebali..
a to je lagati na nacin da voljenu osobu ranis..
. da ju lazes. Da ju izgubis. Jer rane ostanu.
Kako biste se vi osjecali da vas netko cijelo vrijeme laze?!?!?!.
..mislim da biste poludili...
tako da vam preporucujem da lazete samo na dobar nacin..
Nitko se ne osjeća dobro kada mu lažu,
a pogotovo kada mu lažu nešto veliko.
Kada mu ne kažu onu istinu koju ima pravo znati.
Naravno, nitko se u tom trenutku ne pita jeli za
njega bolje da zna ili ne zna istinu, jer, možda,
da je ne zna mogao bi manje patiti.
Život bi mu možda bio puno, puno lakši.
Kada nam neke voljene osobe lazu..
uvijek se pitamo dali da im oprostimo..no...
ubiti pamtite ovo: da zaboravljeni nikad ne zaboravljaju..
.oni oproste...ali ne zaborave.
Ne zaborave onu bol koju su im nanjeli i ne zaborave kako su se osjecali...jer da zaborave kako su se tada osjecali onda bi to sve i zaboravili. Ponekad zaboravimo neke stvari. Neke lazi...
.no valjda zato sto nisu bile toliko velike i jake.
lazi uvijek dodu van...ponekad brzo,
ponekad nakon dugog vremena nagomilavanja.
A kad skuzite da ste pogrijesili...dode kraj..
.nema povratka. I onda dode onaj POST prije ovoga ...
...ZahvaLjujem Svima Za KoMentare...xD KiSs <3
...Bye Bye...
Stalno se nalazim u situacijama...gdije su ljudi tuzni zbog ljubavi...medutim..
Neki su toliko tužni da se žele ubiti... nestati s ovoga svijeta.
Ne žele više nikada osjetiti taj osjećaj. Ljubav.
Taj osjećaj koji donosi bol. Zbog kojeg su po nekoliko dana,
mjeseci, godina u depri. Boli ih sve iznutra. Bol.
Ona specifična bol. Bol koja im proždire dušu iznutra.
Samo zbog tog osjećaja.
Osjećaja zbog kojeg ne mogu jasno razmišljati.
Gube koncentraciju..nemogu se usredotociti na stvarnost.
Samo misle na jednu stvar. Na jednu osobu.
Na onu osobu koju vole.
Na onu osobu koja im nedostaje toliko da bi naj rađe bez nje umrli..
Toliko ju vole da ne mogu živjeti bez nje.
Ali ta posebna osoba je napravila nešto što nisu očekivali.
Nešto što ih je jako povrijedilo.
Tada im na pamet dolaze užasne misli.
Crne misli.Sve postane crno bijelo..
Zamisli kako prekinuti sve to.
Kako prekinuti jednostavno život.
Samo da je više ne osjete. Ljubav.
Taj prokleti osjećaj koji boli.
Ali, ipak ,
zar to na kraju nije jedan predivan osjećaj?
Jer, što može biti ljepše od same spoznaje da
nekog TOLIKO volimo
da je ona vrijedna
svih naših suza.,
svih naših dana koje smo proveli sami sa sobom
jer nismo htjeli biti ni sa kim drugim,
sve boli koje smo osjećali zbog te osobe..
i čak da je toliko vrijedna da pomišljamo da bude
uzrok naše smrti.
I na kraju, to i JE osjećaj zbog kojeg smo sretni
( kada smo sretni).
...umrijeti zbog nekog nije i nesmije biti smijesno.
.jer te osobe.... znaju sta je bol..
.i vjerujem da im nije lako..ali treba razmisliti i reci:
" tko sam ja da placem i tugujem za nekog kad nije vrijedan
mojih suza a kamo li usna...??"...
ako trcis za deckom...
ne brini neces ga stici...okreni mu leda i sam ce ti prici..
to se meni desilo..
ja mislim da... ima dva poglavlja zivota.
.jedan kad nam svijet izgleda sivi kao da su nam svi okrenuli leda...ali..drugo poglavlje...je ono koje nas drzi na nogama..
.ono je pauza kad tuga previse vlada...jer covjek nemoze vjecno tugovati...od kud mu snaga??...barem je ja nemam..
... najgore je kad sjedis u drustvu blizu te osobe..
gledas ju ocima punim ocaja..i nadas se barem jednim njegovim pogledom..medutim...on...gleda negdije drugdije..
i znas da ga nikad neces imat..
tada i meni dode da ostavim sve ovdje i pobjegnem..
al pobjegnem od istine..
kao kukavica..al jednostavno to nemogu proziviti..
i neka me nazovu kako god zele..
To nije laka stvar kako se nekima cini..
al ipak..ako malo pogledate bolje u stranice zivota..
primjetit cete da bez Tuge...nema ni ljubavi..
bez ljuBomore..nema onog osjecaja...
jer kad osjecas ljubomoru...to ne znaci da si zlobna.
..i da zelis nekom zlo...
nego suprotno..
da se bojis izgubiti ono sto najvise volis..
.i mislim da bi svi napravili sve sta
mogu da im ne uzmu, ukradu ono sto vole čak vise od sebe..
...
...
.jer uostalom tko nije bio ljubomoran barem jednom??..
mislim..mozete vi to srkivati...al prije ili poslije pukne konopac i ..
odjednom... dode van...sve to..
i ako mi to ne zelimo...laz se uvijek sazna prije ili poslije...
samo sto je na vama kad ce se saznati...
sto vise stoji unutra, u vama....to
poslije vise boli...mozda ne tebe..mozda drugu osobu...
no vjerujte nikada nemojte pustiti da vas netko toliko duboko rani..
jer cemu svrha svih suza??..
one ce poteci...osusiti se u maramici...i onda..
.vi cete i dalje plakati...
iako neki govore da kad se suza prelije preko lica
..ona sadrzi svu onu bol
zbog koje je i pustena...no u vecini slucajeva nije tako..
.ta BoL ostaje i dalje u vama...
ona jedino polako nestaje
kada nadete razlog za srecom...
neki ljudi su sposobni to potraziti
i nakon nekog vremena i pronaci..
neki jednostavno ne zele..jer misle da tuga ima svoju svrhu.
.ali nema...
koliko sam ja puta bila u toj situaciji..
i dok nisam nasla neku drugu osobu kojoj darovati srce..
nije me proslo....svaki put kad bi ga srela...
srce mi se stinsne...i pomislim na sve one dogadaje proslosti...
ako ih uopce vise ima..ako ih vrijeme nije izbrisalo..
i ako ih srce nije pustilo sa lanca......
..
HEhEhehe...malo sam se raspricala...wuhuu..haha...
no dobro..ovoliko dugi post jos nisam napisala..
molim da procitate ovo sta sam napisala..hehe.
.jer onda sam se trudila bezveze..:(..hehe..
ajde ocekujem puno komentara...xD...kiSSaCh <3 MwA I da zahvaljujem na punoo komentara..xD <3...
Na jednom malom podrucju svijeta,
ja sam najvazniji covjek,
jer Bog me je postavio bas ondje,
dodijelio mi posebno mjesto
s posebnom zadacom.On cini sve da u
tom mom svijetu budem sretna,
a ponekad mi pomaze i cvijecem...!
Svaki dan bar jedna suza pasti mora,
mozda me spopala ljubomora,
nikako da bez tebe zivim
a od tvojih uspomena jedva prezivim.
Htijela bih ih jos kao sto je more puno ruba i slanoce
i htijela bih da svaku noc preodem s puno vise lakoce.
Nije lako volit nekog koji tebe ne voli,
ali nece se desit cudo cak ni da za to Bog moli.
Sunce zbog tebe vise ne grije ,
a mjesec stalno na nebu sije.
Svaki dan mislim na tebe a zasto nebi
i ti kao i prije malo mislio na mene.
Svaki put kad te vidim,
trazim rijesenje kako da ti se svidim.
Kad ti suza niz lice krene,
ti je zaustavi i pomisli na mene.
Neka mi vjetar donese sve tvoje muke,
i neka ih ostavi kod mene,
da ja patim umjesto tebe.